beats by dre cheap

Mediji o protestima: Sarajevska zona sumraka

OSLOBOĐENJE
FOKUS
Piše: Gojko Berić
14/02/08

Sarajevska zona sumraka


Prošlog petka, na groblju u Lepenici kod Kiseljaka, sahranjen je sedamnaestogodišnji Denis Mrnjavac, žrtva trojice svirepih sarajevskih maloljetnika. Istog dana, takođe u popodnevnim satima, na stadionu "Asim Ferhatović Hase", mlada klizačica Naida Akšamija upalila je olimpijski plamen, čime je, kako je rečeno, simbolično označen početak obilježavanja 24. godišnjice Zimskih olimpijskih igara. Znači, fešte će biti još! Izvještač jednog sarajevskog dnevnika napisao je da je tim činom gradu vraćen olimpijski duh. To je, naravno, čista besmislica, jer je taj duh, nažalost, nestao zajedno s onim davnim olimpijskim snijegom. Olimpijski plamen je tek simbolična slika Sarajeva koje više ne postoji, a smrt Denisa Mrnjavca tragična slika današnjeg Sarajeva.

Minornoj ceremoniji oživljavanja sarajevskog olimpijskog duha, koji nema blage veze sa našom životnom svakodnevnicom, prisustvovala je i Semiha Borovac. Bilo bi, međutim, primjerenije da se gospođa Borovac u to vrijeme nalazila među one dvije hiljade ljudi i đaka koji su na lepeničkom groblju ispraćali nesretnog Denisa. Bar bi pravila društvo usamljenom Mirsadu Kebi. Uostalom, Semiha Borovac nema nikakve veze sa Olimpijadom u Sarajevu. Oni koji su najzaslužniji što je u ovom gradu prije gotovo dvije i po decenije zapaljen olimpijski plamen, mahom su mrtvi. Živ je još samo starac Huan Antonio Samaran.

Stvari stoje nešto drugačije kad je riječ o surovo prekinutom životu Denisa Mrnjavca. Semiha Borovac se, po prirodi njene funkcije, može dovesti u vezu s tim slučajem. Koliko je, naime, poznato, dotična gospođa je gradonačelnica Sarajeva, grada u kojem je Denis pohađao školu i u kojem je, bez ikakvog povoda, izboden nožem. U tramvaju! Gradonačelnica, naravno, nije kriva za Denisovu smrt. Ali ako se zna u šta se Sarajevo premetnulo, postavlja se pitanje šta gospođu Borovac, ili bilo kog drugog, motiviše da bude na čelu grada u kojem su kriminalci seniori i maloljetne ubice postali strah i trepet? Od zahtjeva da podnese ostavku, naša se gradonačelnica brani izjavom da ubistva u tramvaju, spaljivanje živih građana i slične stvari nisu u opisu njenih poslova.

Naravno da nisu. Gradonačelnica nije dužna da pere sav prljavi veš ovog grada. Niko ne bi ni pristao na takvu ulogu. Mnogo je ugodnije primati ambasadore stranih zemalja, razne delegacije i biznismene, otvarati kulturne manifestacije, uručivati odlikovanja i plakete, pomalo i putovati svijetom. Podrazumijeva se da svaka politička funkcija donosi manje ili veće privilegije, što nigdje u svijetu nije sporno. Ali ispred privilegija su obaveze i odgovornost. Biti na čelu jednog grada, a okretati glavu od njegove "zone sumraka", nije pošteno. I mada su ovlasti gospođe Borovac više nego ograničene, ona je umjesto zvižduka mogla zaraditi aplauze. Trebalo je samo javno reći: Nakon monstruoznog ubistva našeg mladog sugrađanina Denisa Mrnjavca u gradskom tramvaju, ja više ne želim biti gradonačelnica Sarajeva! Ali, kada ste posljednji put čuli da se neko dobrovoljno odrekao političke funkcije (ostavku Nikole Špirića u Dodikovoj režiji ne računam) ili da je neki ministar smijenjen?

Siromaštvo se nekako još i podnosi, ali je strah od uličnog nasilja surovih, potpuno bezosjećajnih maloljetnika prešao prag izdržljivosti. Građani - jer šta im drugo preostaje - refleksno upiru prstom u policiju, pa nije čudo što Himzo Selimović, komesar Kantonalne policije, ovih dana trči od jednog do drugog TV studija kako bi odgovarao na neugodna pitanja. Reći da je policija nikakva, bilo bi neodgovorno. Ona je taman po mjeri ovog društva i politike koja ga je oblikovala. Jednom sam išao na prijem u rezidenciju poljskog ambasadora. Ulica Ašikovac. Policajca na koga sam naišao pitao sam gdje je ta ulica. "Prođite pored Gašijeve kuće, pa skrenite lijevo", rekao mi je. Ali, ja nisam znao gdje je Gašijeva kuća. "Ne znate gdje je Gašijeva kuća!?", začudio se policajac i pokazao mi rukom na zgradu koja se oblikom i veličinom izdvajala od ostalih u njenom susjedstvu. Shvatio sam da je za tog policajca Gašijeva kuća jedna od gradskih markacija, nešto jako važno.

Niti je postojeća politika, koja se reciklira od izbora do izbora, u stanju da izađe na kraj sa vlastitim okotom - korupcijom, organizovanim kriminalom i općim bezakonjem, niti je društvo sposobno da kontroliše svoj nagomilani gnjev. To su na najtransparentniji način pokazala jučerašnja događanja pred zgradom Kantona Sarajevo. Opravdani protesti građana protiv maloljetničkog uličnog nasilja i neodgovorne vlasti oteli su se kontroli organizatora i pretvorili u nerede i rušilačko istjerivanje pravde. Juče su svi mogli da vide da su razmjere i stepen agresivnosti i destrukcije među mladima poražavajući. Lične i grupne frustracije eksplodirale su, a pobuna protiv nasilja nad građanima i sama je skončala kao nasilje. Sarajevo je ovih dana pokušalo da se uspravi. Učinilo se da građanska svijest nije iščezla sa njegovih ulica i da je možda na pomolu dugo očekivana prekretnica, koja bi prve plodove mogla donijeti već na predstojećim lokalnim izborima. A onda je sve to upropašteno i stvari su vraćene na početak.
Jesmo li kao društvo zaista mentalno nezreli, osuđeni da živimo u začaranom krugu nekompetentne i neodgovorne vlasti na jednoj strani i vlastite pometenosti na drugoj?

Građani građanima
http://gradjani.blogger.ba
22/02/2008 18:45